Rutina

Usporena slika stanja
Osjećam se kao anomalija
osjećaji mi se ljušte
u fragmente stakla
o pod; usporeno se razbijaju,
lome se; raspršuju.
Na tisuće dijelova; padaju.
O dno; naprasno nestaju.

PTSP

Mulj se nakupio na obali
Riba više dno ni ne vidi
Besciljno luta dok ne oglupi
Struji polagano prema tmini
Ne zna gdje je ni što da napravi
Samljela se u rotor tankera na pučini
Nestanak vlastite svjesnosti
Proždiranje tijela, dolazak svjetlosti
Svjesna vlastite nepotrebnosti
Prepustila se u potpunosti
Jer je ionako željela doživjeti
Dno u potpunoj nepoznatosti

Otopina.

Je li ti ikada prošla godina bez sunca?

Sonet #1

Želio bih ti svaki dan pisati
o tome koliko mi ispuniš dan;
kao da mi pokušavaš uliti
svoje misli dok opet tonem u san

Volio bi za ruku te primiti,
te potonuti sa tobom u bezdan.
Hoće li mi se želja ispuniti,
misao kojoj sam toliko predan?

Poput nečeg neobjašnjivoga si;
sile, koja je uvijek negdje ovdje
kose koju vjetar lagano nosi

nečega što je trenutno moje,
ljepote koja me drži za ruku,
vodi na mjesto gdje ću čuti buku.

Svi ionako odu kada nauče ostati.

Hodam kroz noć zahvaćen pjesmom noćnih svjetala grada
ne znam gdje ću se posaditi i naposljetku zaspati.
Noge su mi svakim korakom sve teže i teže,
udisaji sve manji i manji, sporiji i neprimjetni.
Kada bi barem imao prihvatljiv odgovor,
promjenio bi tok rijeke i okrenio svijet naglavačke
jer na kraju, živimo u istom nestvarnom i tmurnom svijetu,
samo što u ogledalu ujutro više ne vidim tebe u krevetu.
Potajno se nadam da će doći dan kada ću sve prespavati,
prikovan teškim željeznim okovima za kovčeg uspomena
Još se uvijek sjećam svake izgovorene riječi,
još uvijek je sve nestvarno i boli.
Kao da je sve bio san iz kojeg se nisam htio probuditi
Istina je da sam te izgubio, ali se i dalje nadam
da ću jednog dana ujutro otvoriti oči
i kraj tebe se probuditi.

Entropija.

Histerično grebem noktima o zube,
oči suze dok se izvrču u duplje.
Strah me sebe, ne znam što mi je
niti mi je poznat razlog zašto;
Na nevidljivim iglama sjedim,
vrat ukočen, kralješci statični.
Iz nosa suklja narančasti plamen
Kutnjake drobim jedan o drugi.
Pore se zatvaraju jedna u drugu,
kosti škripe, nepomično se gužvaju
jedna o drugu, klješte živac; neosjetna bol.
Arterijska krv kola venama
krade kisik živim stanicama.
Reverzibilan proces raspadanja,
Kriva funkcija stanja; mjera neodređenosti.
Nema doživljavanja, zaostalost.
Bezvoljnost ne dostiže svoju granicu.
Potišten i dalje, ne mogu ne biti ravnodušan.
Opsjednutost nepostojanim mislima, usporeni misaoni tijek.
Beznadnost i bespomoćnost.
Nesposobnost uživanja, zaboravljivost.
Beznađe, manjak koncentracije.
Otežana percepcija stvarnosti.
Slabo izražavanje emocija.
Tjeskoba.
Umor od života.
Veličina koja opisuje stupanj nereda
zove se isto kao ja.
Entropija.

Teror vlastitog postojanja.

Nepokretan pozivam plamen da se upali
na vratima pakla zvučna kulisa stoji
vibracijom odnosi sve daleko od sebe
distorzira prostor, izobličuje vrijeme;
vojska grešnih palih ratnika
sa sabljama i bodežima maršira
direktno u nju silom upada;
biva pljunuta u drugom smjeru van.
U pakleni međuprostor gorućih želja
nesnosnom bukom bivaju zdrobljeni
atentat na osjetila, nečujni vrisak
napad na sluh, rezanje grkljana.
Svjesnost vlastite pogreške,
bezumno srljanje, ne znajuć' ni gdje
propadnje u crnu tminu,
na samo dno vlastitoga bivanja.

Usporena stvarnost.

Nema me tu, otišao sam.
Otplovio u tminu.
Brzinom projektila iz beztrzajnog topa
bešumnim zvukom ispucan
prema dolini utopije.
Nema me tu, propao sam.
Ispucan u dubinu.
Sporinom svrdla koje buši rupu,
gromoglasnom tišinom zakucan
prema ničijoj zemlji.
Nema me tu, odletio sam.
Plivam kroz oblake.
Nepomičnim pokretima kroz molekule vode
vjetar mi deformira putanju
prema nepostojanim pašnjacima.
Tu sam, evo me.
Postojim.
Nisam prestao misliti na tebe.
Sve se ruši, odlazi u nepovat.
Ali ja sam i dalje tu.

Broj

Pogled u prazninu,
tijelo mi se njiše sa strane
u stranu.
Dekompresija.
Put postaje lagan.
Isparavam u subatomske čestice
vrteć' neutrone u krivom smjeru.
Distribuiram snove, samo da se izrazim.
Čist kao snijeg na putu do doma;
Ne mogu se vidjeti, ali se osjetim.
Volio bi da mogu ostati do tišine.
Ne želim te, niti si mi potreban.
Da sam lovac, smatr'o bi te plijenom.

Odustajanje.

Fonem.
Zvuk dolazi u valovima
Sintaksa gubi značenje,
glas ti nije stvaran.
Tihi vrisak, zapaljeni jezik
boriš se sa nesnosnom bukom.
Apatija te izjeda, nema izlaza
Volja ti je ispuštena, svaki dan ista rutina.
Zamagljen ti pogled, nepravilna slika.
Tmuran ti je sunčan dan, bol sve veća.
Beskonačnost omeđena granicama
ništa više nema smisla.