Zlo.

Tamne i ogromne lokomotive mraka
vuku svoje putnike u dolinu straha
idu prema poljanama kaosa i zla
jure prema jamama užasa i mrtvila.
Otvorila se zemlja ravno ispred nas
potočić je zastao da ne vidi taj užas
u raljama zemlje vriskovi se čuju
dopiru iz dubine i mozak mi truju
Cijela kompozicija propada u zemlju
sa velikim valjcima cijelu ju melju
demoni iz utrobe zemlje naše mile
otimaju ljude i nabadaju ih na vile.

Propadanje

Gledam te u odbljesku.
tako plahu i bespomoćnu
ostalo trenutno nije bitno
jer možda imam ono što želim
samo toga nisam svjestan
jer se i dalje uništavam
ne mareći za danas
a kamoli za sutra

Otopljena gitara

Gdje su svi ošli?
Tko utječe na to?
Milijun stvari fali,
a još toliko
ih se treba pojaviti.
Ne mogu se podnijeti,
a kamoli oduzeti.
Nemam na što misliti,
poželim samo propasti
duboko i ne poželiti
da se dogodi ikomu.
U savršenom svijetu
bilo bi moguće
obrisati uspomene.
Probuditi se dan prije
no što sve zapravo počne
i zaboraviti ono
što je bilo najljepše.

Dno.

Oblaci se nadvili nad poljanama sna,
na tihoj rijeci pluta stonoga.
Izbačen iz klase društvenoga dna
u novi svijet uma oslobođena.
Pipci imaginarne hobotnice okreću svijet,
a oko sudbine raspršuje oblake.
Došao je u grad pun magle
na mjesto gdje zidovi se ruše.
Bar su mu tako rekli, nije bilo prepreke
svaka stvar koju je želio je bila stvar prepirke.
Drveće je raslo, grane su derale oblake;
oblaci su prekrili snovima zagađene poljane.
Izbačen iz novog svijeta ograničenog uma
u stari svijet društvenoga dna.
Evo ga.
Dno.
Tu je.
Naravno... sve se predivno posložilo:
Grane su odrezane, a oblaci ne postoje.
Poljane su izgorile, iskopano je oko sudbine.
Rijeka je presušila, magla je nepoznanica.
Zidovi su sve veći, a stonoga je stala na zadnje noge.
Limitirana vrsta paradoksa: hobotnica proždire svijet.
Gdje nestane ljubav kad ju daš nekome?
Što se dogodi sa mirom kada napokon nastane rat?
Ono zna, ubije ga zvuk plača.

08:15 (Zvuk tišine)

Tik pred zoru grad je najljepši.
U daljini ne čuješ niti jedan auto
kako kvari mir; samo mačka prolazi stazom
te ostavlja nečujne tragove
na vlažnom asfaltu.
Jednobojno nebo
ima svaku nijansu boje sunca
koje negdje daleko
provirujući pali zemlju
poput vrlo jake bombe.
Samo vidiš bljesak u pozadini
kao da ni to nije dovoljno,
zapalilo je i tišinu.
Umrlo je ono najljepše.

Elementarna nepogoda

Odron
Poplava
Nabujala rijeka
Siluje grad
Potres
Požar
Borova šuma
Odlazi u zrak

Zbogom

Odlučio sam dočekati zoru
tren prije no što je sunce izašlo
i natjeralo rosu
da ispari u nebo.
Neumorno sam kružio oko sebe
pitajuć' se kako da se maknem
i zabranim si doći
na mjesto gdje sam bježao od sebe.
Predanost s kojom sam se lovio
povlačila je veliko olakšanje
kad sam za sobom zaključao vrata
i pretvorio se u sebe.
Mir je bio potisnut u sjenu,
zaprljan čistoćom buke
dok je u pozadini tiho i neprimjetno
rosa isparavala u oblake.

Buka

Nudim ti prazninu koju tražiš

izlaz iz bezdana u kojem se nalaziš.

Dođi i primi me za ruku

da odeš samnom gdje nećeš čuti buku.

Od silnog kratkog života postaneš umoran

svaki dan je isti, nema osjećaja koji je prodoran

poput onog kad se u snu budiš sam i nesvjestan

onog što se dogodilo kad si bio odmoran.

Gdje ono što radiš izgubi na težini?

Kao da ti je cijeli rad bio probni.

Ne pravi te nitko glupim, samo ti se čini,

ljudi poput tebe su ionako u manjini.

Uspjeh je opcija koja zamjenjuje pad

do njega ionako dođeš kroz konstantan rad,

ali opet naletiš na nekoga tko je tvrdoglav

i sruši te u vlastiti grob, kao da si mrtav.

Nudim ti prazninu u kojoj se nalaziš

izlaz iz bezdana u kojemu se tražiš.

Dođi molim te i primi me za ruku,

da me povedeš na mjesto gdje ću čuti buku.

Kvadrat

Kvadrat.
Želim biti tvoj trokut
Da se vrtimo zajedno u krug
Na pravokutnom igralištu
Promatrajući loptinu parabolu
U zamišljenom koordinatnom sustavu.

Hale sreće

Samovoljno otimanje
Možebitno spominjanje
Ilegalno napravljene
Hale sreće zapaljene
Prema gore okrenute
Na otvoreno postavljene
Nevidljive i sakrivene
Daleko od svega; uništene