Čovječanstvo

Linijska proizvodnja
dolazimo bez uputa za korištenje
nemilosrdno bivamo bačeni
na tržište koje milost ne poznaje.
...
Povučeni smo iz prodaje
sustavno nam je cijena padala
skupo nas je bilo održavati
i besmisleno skladištiti.

Linija

Prekaljeni kodovi.
Milijuni linija prema jednoj točki brzaju,
elektricitet uništava sve što je živo;
krivudavost je izgubila smisao.
Savršeno ravan multidimenzionalan
dugačak snop imaginarnih bijelih
paralelnih blještavih linija
traže točku gdje staju.
Točku oko koje se opliću.
Jednom će jedna uspjeti stati,
naći će točku u kojoj više
neće postojati;
točku zbog koje će napokon
smisao dobiti.
Naći će te.
Ti ćeš ju zaustaviti,
pustiti sve ostale da prođu;
samo će tebe čekati.
Jednog dana, s tobom će se sudariti
sasvim slučajno smisao dobiti
jednog dana polupravac postati.

Evolucija

Plutam.
Polagano puštam strujama da me nose
i valovima da me njišu
dok nestajem
prema otvorenom moru
na pučinu
gdje kitovi zrak udišu.
Osjetim vjetar
kako polagano mijenja smjer
pokušava me vratiti
nazad na obalu.
bori se sa strujom
i polako gubi bitku
popušta otvorenom moru
da me odnese tamo
gdje je sve počelo.

Nebo

Bezgranično more neuspjeha
žao mi je, probao sam.
Sve padne u drugi plan
kad radi sebe samog
pokušavaš biti načitan.
Tko je pogriješio u odabiru
do te mjere da je sramota
biti normalan?
Tko je imao namjeru
da ovaj svijet
bude toliko nezahvalan?
Nisam ja taj koji je kriv
zbog ove situacije
nije ni meni sve tako kako se čini
ali, moram ići dalje
premda ne znam gdje
pokaži mi prema nebu
i srušit ću oblake
daj mi priliku
i sve će i dalje biti kako je
osim neba
koje više neće znati
što je plakanje.

Paralelni snobizam.

Birani protivnici su uvijek najlakši
Buka ponekad nema pokriće
U svakomu postoji nešto loše
što neće ispoštovat normativ
makar bio nebitan
ili zakidanje mizerno
bitno da se ne daje
onoliko koliko je napisano.
Pojava od nikud i sudbonosno "Bok"
rezultiraju srećom u svakom pogledu
jer netko te se nakon dugo vremena sjetio
i poželio popričati s tobom.
Zašto baš sad?
Zašto ne sutra?
Tko je utjecao na to i potrgao zavjet?
Šutnja je oduvijek bila zlato
pa imaš osjećaj kao da si oduvijek
blatom gađao ljude
jer nisi mogao začepiti.
Izabrao si krivo
i postupio glupo
pljunut si u stvarnost koju nisi želio
i sada snosiš posljedice.
Kao da je bio rat
reagirao si loše
mislio si da će biti lako
ali ispalo je najgore
Čak ti nisu dali ni da biraš
niti dali razlog da pucaš
ali opet si postupio onako
kako u stvarnosti ne bi nikad.

Zlo.

Tamne i ogromne lokomotive mraka
vuku svoje putnike u dolinu straha
idu prema poljanama kaosa i zla
jure prema jamama užasa i mrtvila.
Otvorila se zemlja ravno ispred nas
potočić je zastao da ne vidi taj užas
u raljama zemlje vriskovi se čuju
dopiru iz dubine i mozak mi truju
Cijela kompozicija propada u zemlju
sa velikim valjcima cijelu ju melju
demoni iz utrobe zemlje naše mile
otimaju ljude i nabadaju ih na vile.

Propadanje

Gledam te u odbljesku.
tako plahu i bespomoćnu
ostalo trenutno nije bitno
jer možda imam ono što želim
samo toga nisam svjestan
jer se i dalje uništavam
ne mareći za danas
a kamoli za sutra

Otopljena gitara

Gdje su svi ošli?
Tko utječe na to?
Milijun stvari fali,
a još toliko
ih se treba pojaviti.
Ne mogu se podnijeti,
a kamoli oduzeti.
Nemam na što misliti,
poželim samo propasti
duboko i ne poželiti
da se dogodi ikomu.
U savršenom svijetu
bilo bi moguće
obrisati uspomene.
Probuditi se dan prije
no što sve zapravo počne
i zaboraviti ono
što je bilo najljepše.

Dno.

Oblaci se nadvili nad poljanama sna,
na tihoj rijeci pluta stonoga.
Izbačen iz klase društvenoga dna
u novi svijet uma oslobođena.
Pipci imaginarne hobotnice okreću svijet,
a oko sudbine raspršuje oblake.
Došao je u grad pun magle
na mjesto gdje zidovi se ruše.
Bar su mu tako rekli, nije bilo prepreke
svaka stvar koju je želio je bila stvar prepirke.
Drveće je raslo, grane su derale oblake;
oblaci su prekrili snovima zagađene poljane.
Izbačen iz novog svijeta ograničenog uma
u stari svijet društvenoga dna.
Evo ga.
Dno.
Tu je.
Naravno... sve se predivno posložilo:
Grane su odrezane, a oblaci ne postoje.
Poljane su izgorile, iskopano je oko sudbine.
Rijeka je presušila, magla je nepoznanica.
Zidovi su sve veći, a stonoga je stala na zadnje noge.
Limitirana vrsta paradoksa: hobotnica proždire svijet.
Gdje nestane ljubav kad ju daš nekome?
Što se dogodi sa mirom kada napokon nastane rat?
Ono zna, ubije ga zvuk plača.

08:15 (Zvuk tišine)

Tik pred zoru grad je najljepši.
U daljini ne čuješ niti jedan auto
kako kvari mir; samo mačka prolazi stazom
te ostavlja nečujne tragove
na vlažnom asfaltu.
Jednobojno nebo
ima svaku nijansu boje sunca
koje negdje daleko
provirujući pali zemlju
poput vrlo jake bombe.
Samo vidiš bljesak u pozadini
kao da ni to nije dovoljno,
zapalilo je i tišinu.
Umrlo je ono najljepše.