Bez trunke milosti

Smrt.
Kao da sam je vidio kraj sebe,
upravo sad prije no što sam oči otvorio.
Stvarnost me ponovno razočarala,
sve je bio samo san.
Gdje nestanu oni ljudi
koji se odupru sili
i pokažu hrabrost
koju nitko ne može izmjeriti?
Što se dogodi sa onima
koji namjerno unište anđele
i dođu do mjesta
koje ne zaslužuju?
Stvarnost sastavljena od pukih besmislica
masa ju je na silu progutala
netko je isprogramirao sve.
I dalje se otima, a u znak odmazde
ubija nevinoga.
Ma tko god bio, bitno da se ubije.
Iz revolta, ljudi ogoljuju gradove
djeca su zadnji stup suosjećanja
dok ne dođe nova zapovijed
ljudi ionako vole metke.
Usjevi više nisu toliko bitni
svi vole raditi besplatno i prekovremeno
do onog trena dok ih život ne dokrajči
i strpa u jamu
zajedno sa ostatkom obitelji
koja je umrla bez smješka,
nije doživjela ni trunku radosti.
Imala je dva gospodara
Jednoga na zemlji; koji ih je tlačio
Jednoga na nebu; koji ih je mirno promatrao.
Sada...
Gospodar sa zemlje ih vapnom zasipava
dok onaj na nebu
besramno okreće leđa
ne mareći za nikoga.

Promatrač

Zašto neke stvari nisu onakve kakvima se čine?
Sve se međusobno isprepliće
i nenormalno podudara.
Gdje odlaziš spavati
kada se vraćaš doma?
Gdje odlaziš doma
kada se probudiš na željezničkom kolodvoru?
Zažmiri i potoni u svijet
kojeg nije briga jesi li živ ili mrtav.
Red po red nestaju stranice.
Dah po dah nestaje život iz tebe.
Osjetim ti dušu pod rukama,
nestaje ti tlo pod nogama.
Sačmarica nabijena sjećanjima
cilja na lancem zavezan svijet,
prečvrsto, poput psa
Krvari
Plače
Vrišti
Sadržaj biva ispucan
u stvarnost koja ti je programirana
u pravednost koja ti je obećana.
Milost koja je nepredvidiva,
biva zakopana duboko; nema je
dok sjećanja prodiru u središte
i namjerno bole
dok pomoću vulkana ne izbace se van
da dožive svijet još jednom
i ukradu ti dah
dok nevina stojiš
i promatraš.

Ludilo

Prave stvari ionako ne postoje
dok god se do odredišta moram švercati
Gdje gubi sila na značaju
ako običan građanin
može prevariti državu?
Usmjeravam li gnjev uopće u pravome smjeru
ili poštenje još uvijek nema barkod,
pa da i njemu kao i svemu
država odredi cijenu?
Izlaženje iz loših namjera
uvjetuješ si vraćanje na staro
dobrovoljno se javljaš u zatvor
ni sam ne znajući zašto.

Podstanar

Prolaziš kroz masu
i pitaš se zašto uvijek dobri pobjede.
Čemu odlazak na svet mjesto
ako svi znaju da si licemjer?
Čak se ni borci za prava životinja
ne birnu za kukce jer im nije stalo
jedan manijak napravi masakr
cijeli svijet osudi drugoga.
Nestane sve što si znao
zbog par slučajnosti
koje je netko namjerno izazvao
i dopustio ovo sve.
Sve ove laži
i sve ove zablude i nemar
kao da si list papira
zgužvali te i bacili
znaš i ti i znaju i drugi da je nepravedno
ali bez obzira na sve ideš dalje
i još uvijek ti nogu podmetaju
samo da bi te ponovno srušili
prolaziš kroz masu
i gledaš ih kako prolaze
a znaš i sam da je grad najljepši kad je prazan
nebulozom kratiš muku
znaš da si prevaren
a u sebi izgubljen.

Mrtvilo

Neprekidna zima
Stupovi vatre progaraju nebo
Oblaci gore; nema ničega
Čak ni kapljice vode da ublaži monotoniju
Ni trunke života da razblaži crvenilo.
Silno mrtvilo
Savršen nesklad.
Pakao uništava raj
Igra života je završila
Izgubio je. Više puta.
Neće se vratiti nazad
Izgorio je u stupu vlastitog uništenja
Stvorio si je problem
Koji se detonirao
Previše je mogućnosti; ovisno o perspektivi
Ali, samo je jedan kraj.
Čak je i bog nestao
Jer vjera u njega je naprosto izgorila
Napokon je sve prazno
Napkon je i on osjetio
Kako je to kad odeš u pepeo
A iza tebe ne ostane ništa.

Milost

Alergičan si na kulturu
i nada je umrla posljednja
izgubljeno ime u knjigama
birokracija te pojela
sustav koji si podržao se raspada
ono što si volio duboko propada
srušilo se nebo i zapalilo šumu
Nema zaklona.
Netko je pogriješio
i ukrao milostinju
prosjaci više ne prose
jer suosjećanje je davno nestalo
izvučeno van iz srži
onog trena kad se sve izgubilo
čuo si da je svijet pun anđela
a i oni su odavno pali
umrli su s nadom
u milosti se udavili
na nebu zaplivali
alergični na svijet
umrli za sve
mrtvi na palim oblacima plutaju
pale šumu
ubijaju sirote i uboge
sude svemu i svakome
ne pokazujući trunku suosjećanja
mrtvi, vjetar ih nosi
pale nadu
umrli su s njom
u zemlju se zakopali.

Kritika

Svrstani u dvije kategorije
ne postojimo za nikoga
primarni i sekundarni
po čemu nas određuju?
Odslužio sam svoje, sad samo čekam vrisak iz tame
da mi kaže da je moj posao završen.
Odmaknuo sam se unazad od trupla
i nabio sam se na drvo.
Ukipljen, suza mi niz oko neće poteći
crvi ga izjedaju dok nepomično leži
igraju mu se sa tijelom
Oprosti mi...
Udario sam te samo zato što si ljepša kad plačeš
ali si još uvijek pregadna za silovanje.
Riječi bole, a možeš pisati o čemu god hočeš.
Iza krinke poznatih se kriju lešinari
Ispucavanje je opet postalo najzanimljiviji dio igre.
Pod oblacima letim dok me mjesec slijedi.
Skrećem sa putanje i bježim od njega da me ne udari.
Zbog enkripcije nemam pristup ničemu.
Pokušavam oboriti taj avion... bez uspjeha.
Kritičari kritiziraju već kritizirane kritike, zašto?
Gdje je smisao u poslu da pišeš svoje mišljenje
o nečijem mišljenju koji je napisao svoje mišljenje
o nečijem drugom mišljenju?
Da li uopće imamo vrijednost
kraj silnih nebuloza kojima nas karakteriziraju?
Da li smo uopće među kritikom
kad nam je vrijednost upitna?
Zašto se boje reći nešto dobro
kad je i njihov život besmislica?
Zašto se trude biti propali
kad su ionako samo kritičari?

Metak je ispucan

Metak je ispucan
traži sljedeću žrtvu
laže svoj život
dijeli nasilje
dani prolaze kao i tjedni
ljudi oko tebe se mijenjaju
razum ih vodi da budu sami i izolirani
trenutak promjene zauzima mjesto u mom umu
daljina moje neistine se približava
neprijatelju, reci što želiš biti
reci mi, kako si ponovno uspio nestati?
Realnost postaje pogreška
fokusiran sam na gnjev kao što je on na mene
...neprestana želja da se otmem
ubija moj strah
postaje moja vlastita utjeha
ljepota je kao daljina
što je bližem sve više osjećaš da ju nečeš vidjeti.
želje ponovno nestaju jer su bile osuđivane
na valovima moći fikcija nestaje
nerealan svijet postaje još nestvarnije mjesto
oceani su se sudarili
umovi su umorni da nastave borbu
ali, metak je ispucan i još uvijek nije našao
svoju sljedeću žrtvu.
Opet će slagati svoj život
dok bude dijelio nasilje siročadi.
Ljudi oko tebe su se promijenili
postali su napokon izolirani
ali metak je ispucan
i ti si mu sljedeća žrtva.

Iluzija besmisla

Danas...
jučer je ponovno nestalo najavljivajući sutra
koje se pojavilo u trenu promjene vremena
kad je danas netragom nestalo.
Cigareta koju sam onda zapalio
izgorila je maloprije dok pozornost nisam obraćao,
kao i obično, sve je otišlo u dim.
Otvaram oči sljepcu da pokuša razumjeti
bit onoga što nema; bit jednog osjetila
nemogućnost raspoznavanja boja
stvara sliku obojanih osjećaja
koji su se preopteretili
od nametnute potražnje istih.
Slika je prividna, osjećaj je umjetan.
Cigareta je ponovno ugašena,
dim je nestao plutajući na splavi prijezira
kroz ocean svojih misli osjećam promjenu
nastao je vir, pojavila se beskrajna rupa
koja guta sve što je na površini
krv postaje zlatna
svjetluca na odraz osjećaja
um mi blješti, osjećaji su nestali
nikad nisu ni postojali
prestani se vraćati u prošlost
jer živiš u vatri onoga što ti se pretvara u pepeo,
u vatri vlastitog života.
Izgubio sam na saučešću zbog brutalnosti
moje anksioznosti i straha od još gore apatije.
Ne možeš mi reći da je ovo staklo razbijeno
kad je moja šaka
još uvijek u njemu.
Strah me sebe, bojim se za tebe
na magli plove mali dijelovi tvog života
koji isparava iz tebe; kao što sam i ja
smisao postaje besmislica
dok god besmislica
pronalazi smisao u besmislu.
Po posljednji put sam prekršio ono čega sam se bojao,
voda će isprati krv.

Otklon

Dekomisija.
Na ulazu u tebe naplatna kućica.
Ptice stoje na strašilu i plaše
pod pritiskom; pločice se dislociraju
goriš od nepoznate želje da se otmeš
dojmu naplaćivanja ulaza
da se pločice vrate na svoje mjesto
da strašilo napokon postigne svrhu,
da svrha napokon posluži cilju.
A ne znaš što je cilj
i gdje sam ja u toj priči
te što se dogodi sa strašilom
kad se naplatna kućica zatvori.