Obitelj bez smješka

Krade dane, životari
Žena i dijete su doma, čekaju oca da dođe
s onog mjesta na koje je otišao.
Zadnjim novcem kupuje cigarete i odlazi u kockarnicu
sve što je imao, sada je nestalo.
Prije no što je izašao iz kuće
poljubio je sina i obećao mu igračku,
mali znak zahvalnosti najvrijednijem što ima
mali znak ljubavi koji će djetetu staviti
ono najljepše na svijetu što postoji,
smješak.
Ali, novac je nestao, s njime i smješak
posuđeno je nestalo i ne zna kako će biti vraćeno.
Dogovoreni rokovi do kraja dana
će biti neispoštovani,
djetetu smješak na lice pred spavanje neće doći.
I premda mu majka čita priču za laku noć
bezbrižno odlazi u san
nadajući se da će ujutro vidjeti tatu
i svoju obećanu igračku.
Ali, tata je debelo zaglibio
previše je popio i sav posuđeni novac potrošio.
Doma odlazi sav u očaju
i mrzi ono što je cijeli dan radio
ali pomoći nije si mogao.
Pješke ide i put mu preprečava auto
iz kojega izlaze ljudi
kojima je dužan.
Jedan po jedan udarac
bol više ne postoji
tijelo refleksno reagira na podražaj
kako koža pod pritiskom puca
krv nekontrolirano izlazi iz tijela.
Više se ne trudi ni gledati
samo čeka da prestanu
i da ga počne boljeti.
Odlaze i ostavljaju ga u lokvi vlastite krvi.
Otvara oči, ustaje se, odlazi.
Pred jutro dolazi doma
i odlazi u dnevnu sobu
te zgleda svoje dvije najveće dragocjenosti
kako polupokriveni sa bajkom spavaju.
Poljubi si prste
i stavi ih djetetu na čelo
a ženi samo dlanom
pređe preko obraza.
Odlazi u podrum te uzima štrik.
Napravi omču i prebaci ga preko cijevi.
Staje na stolicu i stavlja omču preko glave.
Pogleda jednom za kraj
potpuno uspravno
prema netom izašlom suncu
te odguruje stolicu
i ostaje visiti na užetu.
Uz par trzaja, život izlazi iz njega.
Dijete je probudila buka u podrumu.
Ustalo je iz majčina naručja
te krenulo niz stepenice
sretno, misleći da mu je otac
kupio igračku.
Željelo ju je što prije vidjeti
sreću nije moglo sakriti
obuče papučice i sa željom da ga iznenadi
naglo otvori vrata i vikne:
"Tata."

Arhiv sjećanja

Nekad mi bude žao što ona noć nije duže trajala
da je bar vrijeme stalo
da su bar svi ljudi
na trenutak nestali
i ostavili nas na miru
tada.
Samo tada.
Što imam od ovoga sada
i od ovoga ovdje?
Sve umire, a želi živjeti,
sve živi, a želi umrijeti.
Tko kroji ta besmislena pravila
Što se to uopće promijenilo?
Svijet jednostavno nestane
kao i tlo pod nogama.
Svi žele dio tebe...
Svi... ne mogu dobiti dio.
Koliko god željeli,
moraju jednom stati
i shvatiti da sjećanje ne postoji
niti se od istog može živjeti.
Problem je u drugima
koji samo promatraju
i najednom su najbolji
a nemaju blage.
Bude mi žao
znam da bude i tebi
ali to je prošlo i više ne postoji
Zakopalo se u arhiv, nestalo.
Da je bar vrijeme stalo.

Prekid

Oslobodi me
Nađi mi utjehu
Otvori mi oči
I zakrči mi put
Pusti vjetar da puše
I kosu da ju nosi
Dok tonem u suton
Zaboravljajući odakle idem
I ne znajući gdje odlazim

Sve

Odlazim bez ičega
i izgubim sve
Vraćam se doma
i praznim džepove
Brate, kupio sam ti sve.
Želiš li me čekati?
Hoćeš li uopće?
Dajem ti ono što nemam
A zauzvrat ne uzimam ništa.
Svijet na dlanu pojednostavljen.
Otkloni svaki problem
i prepusti se slučaju,
život je ljepši tad
Premda jezero krajem umire
od silnog crnila,
tmurnog sivila.
Crna turobnost,
Mrtvo jezero, silno mrtvilo.
Ali... na neki način je predivno
premda je sve umrlo
i pluta na površini,
onečišćenje ga pojelo
u zemljinu utrobu spremilo
slučajno na površinu izašlo
i jezero zagadilo.
Nevrijeme se spremilo
i ribare otjeralo
sve je opet pomrlo
Brate, kupio sam ti sve.

Paralele

Nesanica i rano ustajanje
Mir je pogodio um
oči kao da traže nešto u daljini,
umorne su.
Osjetim venu kako pulsira
i oko kako mi titra
Osjetim, a mozak ne registrira.
Da li ponekad kad pogledaš u zvjezdano nebo
nešto s njega padne?
Beskrajni zvjezdani svod
Ne osjeti pad niti shvaća smisao pada
Prostor koji se širi i nema kraja
Preogroman da bi ga shvatio
jer ne postoji rub
i uvijek kad nešto ode umrijeti
ostane živo u nekom drugom.
Čemu beskrajnost ograničenom umu?
Sve je na pladnju, samo trebaš dokučiti
svoj dio,
svoj smisao.
Nema kraja, rub je izmišljen
Postoji beskonačnost
te kao protuteža postoji i paralelna.
Svi su sve negdje.
Želja je jedno, a realnost drugo
premda realnost netko drugi
na drugi način shvaća
paralela je povučena
stvorio si novi svemir
temeljem svojih odluka,
postaneš leptir i nenadano odletiš
u cvijeće.
Droga je svud oko tebe
Biraš iz kojeg cvijeta
je tebi najbolja.

Za one koji postižu više

Privid
Oslobađam se zarazne mase svoga uma
ne znajući da me čeka novo poglavlje života
postizanje većeg cilja.
Želja je opet jača od mogućnosti
samo sada imam više sreće no pameti.
Čitam samog sebe i odbijam vjerovati
da ću ako idem protiv vrućine izgoriti
pod navalom protutežne hladovine
uvezene iz Afrike
napravljene u Kini zbog jeftine radne snage,
rok trajanja istekao kod proizvodnje
radna snaga potplaćena
materijal nabavljen na crno.

Plač

Udarit ću te samo zato što si ljepša kad plačeš.
Predivna poput jorgovana s kojim sam te ugušio.
Duša je poput vode iz balastnih tankova
isplivala iz tebe u sumrak
gdje ptice plešu posljednji ples
prije kraja dana,
gađajući se pozadinskim zvukovima
tankera koji plovi na pučini.
Modro plavo more prepuno jorgovana
svjetionik te navodi na krivi put
pališ rabljenu hranu
zbog manje emisije stakleničkih plinova
unutar tebe.
Problem izlazi van.
Najbolja mala curica ikad
pobjegla je u san
da ne doživi ponovno onaj smrad
kad život izađe van
iz nekoga tko je ljepši
kad plačući
odlazi u san.

Bez trunke milosti

Smrt.
Kao da sam je vidio kraj sebe,
upravo sad prije no što sam oči otvorio.
Stvarnost me ponovno razočarala,
sve je bio samo san.
Gdje nestanu oni ljudi
koji se odupru sili
i pokažu hrabrost
koju nitko ne može izmjeriti?
Što se dogodi sa onima
koji namjerno unište anđele
i dođu do mjesta
koje ne zaslužuju?
Stvarnost sastavljena od pukih besmislica
masa ju je na silu progutala
netko je isprogramirao sve.
I dalje se otima, a u znak odmazde
ubija nevinoga.
Ma tko god bio, bitno da se ubije.
Iz revolta, ljudi ogoljuju gradove
djeca su zadnji stup suosjećanja
dok ne dođe nova zapovijed
ljudi ionako vole metke.
Usjevi više nisu toliko bitni
svi vole raditi besplatno i prekovremeno
do onog trena dok ih život ne dokrajči
i strpa u jamu
zajedno sa ostatkom obitelji
koja je umrla bez smješka,
nije doživjela ni trunku radosti.
Imala je dva gospodara
Jednoga na zemlji; koji ih je tlačio
Jednoga na nebu; koji ih je mirno promatrao.
Sada...
Gospodar sa zemlje ih vapnom zasipava
dok onaj na nebu
besramno okreće leđa
ne mareći za nikoga.

Promatrač

Zašto neke stvari nisu onakve kakvima se čine?
Sve se međusobno isprepliće
i nenormalno podudara.
Gdje odlaziš spavati
kada se vraćaš doma?
Gdje odlaziš doma
kada se probudiš na željezničkom kolodvoru?
Zažmiri i potoni u svijet
kojeg nije briga jesi li živ ili mrtav.
Red po red nestaju stranice.
Dah po dah nestaje život iz tebe.
Osjetim ti dušu pod rukama,
nestaje ti tlo pod nogama.
Sačmarica nabijena sjećanjima
cilja na lancem zavezan svijet,
prečvrsto, poput psa
Krvari
Plače
Vrišti
Sadržaj biva ispucan
u stvarnost koja ti je programirana
u pravednost koja ti je obećana.
Milost koja je nepredvidiva,
biva zakopana duboko; nema je
dok sjećanja prodiru u središte
i namjerno bole
dok pomoću vulkana ne izbace se van
da dožive svijet još jednom
i ukradu ti dah
dok nevina stojiš
i promatraš.

Ludilo

Prave stvari ionako ne postoje
dok god se do odredišta moram švercati
Gdje gubi sila na značaju
ako običan građanin
može prevariti državu?
Usmjeravam li gnjev uopće u pravome smjeru
ili poštenje još uvijek nema barkod,
pa da i njemu kao i svemu
država odredi cijenu?
Izlaženje iz loših namjera
uvjetuješ si vraćanje na staro
dobrovoljno se javljaš u zatvor
ni sam ne znajući zašto.