Dno.

Oblaci se nadvili nad poljanama sna,
na tihoj rijeci pluta stonoga.
Izbačen iz klase društvenoga dna
u novi svijet uma oslobođena.
Pipci imaginarne hobotnice okreću svijet,
a oko sudbine raspršuje oblake.
Došao je u grad pun magle
na mjesto gdje zidovi se ruše.
Bar su mu tako rekli, nije bilo prepreke
svaka stvar koju je želio je bila stvar prepirke.
Drveće je raslo, grane su derale oblake;
oblaci su prekrili snovima zagađene poljane.
Izbačen iz novog svijeta ograničenog uma
u stari svijet društvenoga dna.
Evo ga.
Dno.
Tu je.
Naravno... sve se predivno posložilo:
Grane su odrezane, a oblaci ne postoje.
Poljane su izgorile, iskopano je oko sudbine.
Rijeka je presušila, magla je nepoznanica.
Zidovi su sve veći, a stonoga je stala na zadnje noge.
Limitirana vrsta paradoksa: hobotnica proždire svijet.
Gdje nestane ljubav kad ju daš nekome?
Što se dogodi sa mirom kada napokon nastane rat?
Ono zna, ubije ga zvuk plača.

08:15 (Zvuk tišine)

Tik pred zoru grad je najljepši.
U daljini ne čuješ niti jedan auto
kako kvari mir; samo mačka prolazi stazom
te ostavlja nečujne tragove
na vlažnom asfaltu.
Jednobojno nebo
ima svaku nijansu boje sunca
koje negdje daleko
provirujući pali zemlju
poput vrlo jake bombe.
Samo vidiš bljesak u pozadini
kao da ni to nije dovoljno,
zapalilo je i tišinu.
Umrlo je ono najljepše.

Elementarna nepogoda

Odron
Poplava
Nabujala rijeka
Siluje grad
Potres
Požar
Borova šuma
Odlazi u zrak

Zbogom

Odlučio sam dočekati zoru
tren prije no što je sunce izašlo
i natjeralo rosu
da ispari u nebo.
Neumorno sam kružio oko sebe
pitajuć' se kako da se maknem
i zabranim si doći
na mjesto gdje sam bježao od sebe.
Predanost s kojom sam se lovio
povlačila je veliko olakšanje
kad sam za sobom zaključao vrata
i pretvorio se u sebe.
Mir je bio potisnut u sjenu,
zaprljan čistoćom buke
dok je u pozadini tiho i neprimjetno
rosa isparavala u oblake.

Buka

Nudim ti prazninu koju tražiš

izlaz iz bezdana u kojem se nalaziš.

Dođi i primi me za ruku

da odeš samnom gdje nećeš čuti buku.

Od silnog kratkog života postaneš umoran

svaki dan je isti, nema osjećaja koji je prodoran

poput onog kad se u snu budiš sam i nesvjestan

onog što se dogodilo kad si bio odmoran.

Gdje ono što radiš izgubi na težini?

Kao da ti je cijeli rad bio probni.

Ne pravi te nitko glupim, samo ti se čini,

ljudi poput tebe su ionako u manjini.

Uspjeh je opcija koja zamjenjuje pad

do njega ionako dođeš kroz konstantan rad,

ali opet naletiš na nekoga tko je tvrdoglav

i sruši te u vlastiti grob, kao da si mrtav.

Nudim ti prazninu u kojoj se nalaziš

izlaz iz bezdana u kojemu se tražiš.

Dođi molim te i primi me za ruku,

da me povedeš na mjesto gdje ću čuti buku.

Kvadrat

Kvadrat.
Želim biti tvoj trokut
Da se vrtimo zajedno u krug
Na pravokutnom igralištu
Promatrajući loptinu parabolu
U zamišljenom koordinatnom sustavu.

Hale sreće

Samovoljno otimanje
Možebitno spominjanje
Ilegalno napravljene
Hale sreće zapaljene
Prema gore okrenute
Na otvoreno postavljene
Nevidljive i sakrivene
Daleko od svega; uništene

Rat.

Nebo gleda i ne pomaže
grane rastu i deru oblake
vjetar prožet smradom života
nebo gleda i ništa ne poduzima
dići ćemo se do njega
i netjerat ga da pomogne
premda će se srušiti
i ponijeti sa sobom oblake
spojit će se sa zemljom
i pritiskom završiti ratove
riješiti probleme
i opustošiti sve
mir će napokon nastati
tišina će svijet pojesti
nebo će se ponovno dignuti
a sav život napokon nestati.

Mindf#$%

Jedan.
Ne možeš van, ometaju prijam
možeš probati potrčat
ali češ se vratiti nazad u mrak
Što radiš?
vrati se u krevet.
Jesi li dobro?
Trebaš li išta?
U redu, vrati se u mrak
Prestani pričati o nadi
Otrči prema van
zaustavi se u sredini sobe
uđi u mrak
vrtiš se u krug
šta radiš?
vrati se u krevet
prestani ići van
prema sredini sobe
u mrak
otrči prema van
dođi nazad u mrak
gdje te čeka razgovor
o tome kako je nada umrla
Što radiš?
Trebaš li išta?
Prekini trčati izvan sobe u njenu sredinu
Uđi u krevet
i vrati se u mrak.

Obitelj bez smješka

Krade dane, životari
Žena i dijete su doma, čekaju oca da dođe
s onog mjesta na koje je otišao.
Zadnjim novcem kupuje cigarete i odlazi u kockarnicu
sve što je imao, sada je nestalo.
Prije no što je izašao iz kuće
poljubio je sina i obećao mu igračku,
mali znak zahvalnosti najvrijednijem što ima
mali znak ljubavi koji će djetetu staviti
ono najljepše na svijetu što postoji,
smješak.
Ali, novac je nestao, s njime i smješak
posuđeno je nestalo i ne zna kako će biti vraćeno.
Dogovoreni rokovi do kraja dana
će biti neispoštovani,
djetetu smješak na lice pred spavanje neće doći.
I premda mu majka čita priču za laku noć
bezbrižno odlazi u san
nadajući se da će ujutro vidjeti tatu
i svoju obećanu igračku.
Ali, tata je debelo zaglibio
previše je popio i sav posuđeni novac potrošio.
Doma odlazi sav u očaju
i mrzi ono što je cijeli dan radio
ali pomoći nije si mogao.
Pješke ide i put mu preprečava auto
iz kojega izlaze ljudi
kojima je dužan.
Jedan po jedan udarac
bol više ne postoji
tijelo refleksno reagira na podražaj
kako koža pod pritiskom puca
krv nekontrolirano izlazi iz tijela.
Više se ne trudi ni gledati
samo čeka da prestanu
i da ga počne boljeti.
Odlaze i ostavljaju ga u lokvi vlastite krvi.
Otvara oči, ustaje se, odlazi.
Pred jutro dolazi doma
i odlazi u dnevnu sobu
te zgleda svoje dvije najveće dragocjenosti
kako polupokriveni sa bajkom spavaju.
Poljubi si prste
i stavi ih djetetu na čelo
a ženi samo dlanom
pređe preko obraza.
Odlazi u podrum te uzima štrik.
Napravi omču i prebaci ga preko cijevi.
Staje na stolicu i stavlja omču preko glave.
Pogleda jednom za kraj
potpuno uspravno
prema netom izašlom suncu
te odguruje stolicu
i ostaje visiti na užetu.
Uz par trzaja, život izlazi iz njega.
Dijete je probudila buka u podrumu.
Ustalo je iz majčina naručja
te krenulo niz stepenice
sretno, misleći da mu je otac
kupio igračku.
Željelo ju je što prije vidjeti
sreću nije moglo sakriti
obuče papučice i sa željom da ga iznenadi
naglo otvori vrata i vikne:
"Tata."