Bez trunke milosti

Smrt.
Kao da sam je vidio kraj sebe,
upravo sad prije no što sam oči otvorio.
Stvarnost me ponovno razočarala,
sve je bio samo san.
Gdje nestanu oni ljudi
koji se odupru sili
i pokažu hrabrost
koju nitko ne može izmjeriti?
Što se dogodi sa onima
koji namjerno unište anđele
i dođu do mjesta
koje ne zaslužuju?
Stvarnost sastavljena od pukih besmislica
masa ju je na silu progutala
netko je isprogramirao sve.
I dalje se otima, a u znak odmazde
ubija nevinoga.
Ma tko god bio, bitno da se ubije.
Iz revolta, ljudi ogoljuju gradove
djeca su zadnji stup suosjećanja
dok ne dođe nova zapovijed
ljudi ionako vole metke.
Usjevi više nisu toliko bitni
svi vole raditi besplatno i prekovremeno
do onog trena dok ih život ne dokrajči
i strpa u jamu
zajedno sa ostatkom obitelji
koja je umrla bez smješka,
nije doživjela ni trunku radosti.
Imala je dva gospodara
Jednoga na zemlji; koji ih je tlačio
Jednoga na nebu; koji ih je mirno promatrao.
Sada...
Gospodar sa zemlje ih vapnom zasipava
dok onaj na nebu
besramno okreće leđa
ne mareći za nikoga.

Promatrač

Zašto neke stvari nisu onakve kakvima se čine?
Sve se međusobno isprepliće
i nenormalno podudara.
Gdje odlaziš spavati
kada se vraćaš doma?
Gdje odlaziš doma
kada se probudiš na željezničkom kolodvoru?
Zažmiri i potoni u svijet
kojeg nije briga jesi li živ ili mrtav.
Red po red nestaju stranice.
Dah po dah nestaje život iz tebe.
Osjetim ti dušu pod rukama,
nestaje ti tlo pod nogama.
Sačmarica nabijena sjećanjima
cilja na lancem zavezan svijet,
prečvrsto, poput psa
Krvari
Plače
Vrišti
Sadržaj biva ispucan
u stvarnost koja ti je programirana
u pravednost koja ti je obećana.
Milost koja je nepredvidiva,
biva zakopana duboko; nema je
dok sjećanja prodiru u središte
i namjerno bole
dok pomoću vulkana ne izbace se van
da dožive svijet još jednom
i ukradu ti dah
dok nevina stojiš
i promatraš.