Život je prevažan da ga shvatiš ozbiljno.

Derivacija.
Ionako ne može biti bolje,
snijeg gnječi krov i upada u dimnjak,
otapa se i truje ulicu.
Putanja se počela mjenjati,
kiša ulicu počela silovati.
čini ti se da je nesklad zapravo savršen,
a u stvarnosti se snijeg ne topi.
Krvarim po svjetlu,
ljudski oblik mi je izgubljen
krvovi su očišćeni, nemaju mrlje;
dimnjaci su srušeni, a vatra je ostala zapaljena.
Trovanje ugljikovim monoksidom je postalo rješenje
bacam namještaj u peć, neka se pretvori u prah.
Zažmirit ću i pustiti sili da me odnese,
jer ostao sam na mjestu koje mi je oduzelo dah.

Obrtaj.

Istina nema ime ovdje
sve kako je došlo,
otišlo je u bespovrat.
Mozaik tišine gubi fragmente
britkost mirnoće dere zidove;
sve nanovo odlazi u prah.
Moćni i ogromni prljavi strojevi
zahrđali i bučni probušeni ventili
derutne hale razbijenih proizvoda
pokidana oprema, ćirilica na zidovima.
Nusprodukt lošeg vođenja
kišni oblak propast zalijeva
strah u kosti jeza ulijeva,
a ljepotu tišine kvari depresija.

Putnik.

Kao mali promatrao sam ljude kako u vagonima idu na mjesta koja ne znam gdje su.
Uvijek sam im dodjeljivao neku priču na temelju pogleda, načina na koji promatraju,
puše cigaretu ili jednostavno po izrazu lica koje je otkrivalo svaki pojedini problem
kojeg imaju.
U toj sekundi promatranja pojedinca shvatio sam sve. Sa velikom znatiželjom bi promatrao
vlak dok ne nestane negdje na pruzi ili ne skrene. Obožavao sam ih gledati.
Hodajući prema doma sam uvijek samo razmišljao o tome. Želio sam i ja putovati i
odlaziti na mjesta za koja tada nisam znao gdje su, raditi sve ono što nisam znao kako;
misliti o onome za što nisam onomad bio sposoban.
Želja mi se s vremenom ostvarila i postao sam putnik. Sada promatram svoje suputnike,
pričam s njima, premda im ne znam ime, a kamoli odakle su. Samo znam gdje idu.
Stotine priča sam čuo i sa znatiželjom osluhivao komentare da bi naposljetku shvatio
da se sve svode na isto. I premda po toj logici jednu te istu priču čujem svako malo,
opet sam sretan kada ju čujem, kao dijete kojemu otac čita jednu te istu priču i svaki
put na istom mjestu pita da mu da ono isto objašnjenje koje je nebrojeno puta čulo.
Kao svojevrsna deluzija, sve počne djelovati čudno i jednolično. Kao da se stvaraju klonovi
različitih karaktera i izgleda, ali jednakoga mišljenja. Svi srljaju prema svojoj propasti
samo što su lažno optimistični, ali im nije preostalo apsolutno ništa osim toga; lažne
sigurnosti. Netko im je prodao sreću jer ju sami nisu uspjeli ostvariti.
Izvana imaju sve, ali iznutra ih izjeda gnjev prema sebi samome. Njima nisu objasnili
da su najljepše stvari u životu besplatne i da sitnice čine svijet ljepšim ma kakav
god da bio. Samo su im usadili ideal koji i dalje slijede, samo sa malom zadrškom.
Da, i ja sam postao putnik. Silno sam to želio. Na vrijeme sam se odupro kolotečini,
odbacio stvarnost i zamijenio ju svojom. Možda su to i svi ostali napravili, ali s
vremenom su zastarjeli. Možda ću tako i ja, ne živim u zabludi, doći će netko mlađi i
promatrati mene koji stoji sa cigaretom na prozoru i promatra ovaj svijet gledajući svaki
njegov problem kao da je njegov. Naposljetku, možda i dođem na odredište.

Izokrenut

Izokrenut.
Poluznojan ležim i prevrćem se,
oči mi tonu; žele se okrenuti
da vide što ih pokreće.
Neravnomjernom paralizom
osjetila pucaju
osjećaj se gubi,
nepokretnost.
Sporost sporine
puž postaje rekorder
nečujno ticalima slavi
traži menadžera da ga pokrade
i stavi na zid srama.
Ljudi nikako da se zadovolje
sitnice čine svijet ljepšim
svaki krivi pogled opasnijim
a dim cigarete ponekad i štetnim.

Put

U dubokoj noći
pokušavaš izustiti nečujni glas,
da se barem netko okrene
i pruži ruku...
Donja granica tolerancije
opasno je uzdrmana tišinom utihlog života
pokušava pronaći spas
u novoj sferi morbidluka.
Hermetički si zatvoren; nema van
Postoji samo naprijed
jer iza je upravo počelo.
Kontorola uma, konzerviranje života.
Datum pakiranja otisnut na poleđini,
rok trajanja neograničen.
Komplentna masa ima promjenjivu strukturu
oblikovanu po uzoru na logor
u hladnoj i nepreglednoj tundri
neograđen i zimom zatrpan.

Pilići

Inkubirana nevinost
na pokretnoj traci stojimo
otjerani u propast,
sami sebe koljemo.
Neprekidan val hladnoće
obuzima nam tijela
zrak zbog svoje suhoće
paralizira jarka svjetla.
U mraku se bojimo
onog tko nama gospodari
dao nam je da jedemo
i mir koji zastrani
taman onda kada trebamo
pasti pod sjecivo
alternative nemamo,
bivamo posluženi uz pecivo.

Čovječanstvo

Linijska proizvodnja
dolazimo bez uputa za korištenje
nemilosrdno bivamo bačeni
na tržište koje milost ne poznaje.
...
Povučeni smo iz prodaje
sustavno nam je cijena padala
skupo nas je bilo održavati
i besmisleno skladištiti.

Linija

Prekaljeni kodovi.
Milijuni linija prema jednoj točki brzaju,
elektricitet uništava sve što je živo;
krivudavost je izgubila smisao.
Savršeno ravan multidimenzionalan
dugačak snop imaginarnih bijelih
paralelnih blještavih linija
traže točku gdje staju.
Točku oko koje se opliću.
Jednom će jedna uspjeti stati,
naći će točku u kojoj više
neće postojati;
točku zbog koje će napokon
smisao dobiti.
Naći će te.
Ti ćeš ju zaustaviti,
pustiti sve ostale da prođu;
samo će tebe čekati.
Jednog dana, s tobom će se sudariti
sasvim slučajno smisao dobiti
jednog dana polupravac postati.

Evolucija

Plutam.
Polagano puštam strujama da me nose
i valovima da me njišu
dok nestajem
prema otvorenom moru
na pučinu
gdje kitovi zrak udišu.
Osjetim vjetar
kako polagano mijenja smjer
pokušava me vratiti
nazad na obalu.
bori se sa strujom
i polako gubi bitku
popušta otvorenom moru
da me odnese tamo
gdje je sve počelo.

Nebo

Bezgranično more neuspjeha
žao mi je, probao sam.
Sve padne u drugi plan
kad radi sebe samog
pokušavaš biti načitan.
Tko je pogriješio u odabiru
do te mjere da je sramota
biti normalan?
Tko je imao namjeru
da ovaj svijet
bude toliko nezahvalan?
Nisam ja taj koji je kriv
zbog ove situacije
nije ni meni sve tako kako se čini
ali, moram ići dalje
premda ne znam gdje
pokaži mi prema nebu
i srušit ću oblake
daj mi priliku
i sve će i dalje biti kako je
osim neba
koje više neće znati
što je plakanje.

Paralelni snobizam.

Birani protivnici su uvijek najlakši
Buka ponekad nema pokriće
U svakomu postoji nešto loše
što neće ispoštovat normativ
makar bio nebitan
ili zakidanje mizerno
bitno da se ne daje
onoliko koliko je napisano.
Pojava od nikud i sudbonosno "Bok"
rezultiraju srećom u svakom pogledu
jer netko te se nakon dugo vremena sjetio
i poželio popričati s tobom.
Zašto baš sad?
Zašto ne sutra?
Tko je utjecao na to i potrgao zavjet?
Šutnja je oduvijek bila zlato
pa imaš osjećaj kao da si oduvijek
blatom gađao ljude
jer nisi mogao začepiti.
Izabrao si krivo
i postupio glupo
pljunut si u stvarnost koju nisi želio
i sada snosiš posljedice.
Kao da je bio rat
reagirao si loše
mislio si da će biti lako
ali ispalo je najgore
Čak ti nisu dali ni da biraš
niti dali razlog da pucaš
ali opet si postupio onako
kako u stvarnosti ne bi nikad.

Zlo.

Tamne i ogromne lokomotive mraka
vuku svoje putnike u dolinu straha
idu prema poljanama kaosa i zla
jure prema jamama užasa i mrtvila.
Otvorila se zemlja ravno ispred nas
potočić je zastao da ne vidi taj užas
u raljama zemlje vriskovi se čuju
dopiru iz dubine i mozak mi truju
Cijela kompozicija propada u zemlju
sa velikim valjcima cijelu ju melju
demoni iz utrobe zemlje naše mile
otimaju ljude i nabadaju ih na vile.

Propadanje

Gledam te u odbljesku.
tako plahu i bespomoćnu
ostalo trenutno nije bitno
jer možda imam ono što želim
samo toga nisam svjestan
jer se i dalje uništavam
ne mareći za danas
a kamoli za sutra

Otopljena gitara

Gdje su svi ošli?
Tko utječe na to?
Milijun stvari fali,
a još toliko
ih se treba pojaviti.
Ne mogu se podnijeti,
a kamoli oduzeti.
Nemam na što misliti,
poželim samo propasti
duboko i ne poželiti
da se dogodi ikomu.
U savršenom svijetu
bilo bi moguće
obrisati uspomene.
Probuditi se dan prije
no što sve zapravo počne
i zaboraviti ono
što je bilo najljepše.