Entropija.

Histerično grebem noktima o zube,
oči suze dok se izvrču u duplje.
Strah me sebe, ne znam što mi je
niti mi je poznat razlog zašto;
Na nevidljivim iglama sjedim,
vrat ukočen, kralješci statični.
Iz nosa suklja narančasti plamen
Kutnjake drobim jedan o drugi.
Pore se zatvaraju jedna u drugu,
kosti škripe, nepomično se gužvaju
jedna o drugu, klješte živac; neosjetna bol.
Arterijska krv kola venama
krade kisik živim stanicama.
Reverzibilan proces raspadanja,
Kriva funkcija stanja; mjera neodređenosti.
Nema doživljavanja, zaostalost.
Bezvoljnost ne dostiže svoju granicu.
Potišten i dalje, ne mogu ne biti ravnodušan.
Opsjednutost nepostojanim mislima, usporeni misaoni tijek.
Beznadnost i bespomoćnost.
Nesposobnost uživanja, zaboravljivost.
Beznađe, manjak koncentracije.
Otežana percepcija stvarnosti.
Slabo izražavanje emocija.
Tjeskoba.
Umor od života.
Veličina koja opisuje stupanj nereda
zove se isto kao ja.
Entropija.

Teror vlastitog postojanja.

Nepokretan pozivam plamen da se upali
na vratima pakla zvučna kulisa stoji
vibracijom odnosi sve daleko od sebe
distorzira prostor, izobličuje vrijeme;
vojska grešnih palih ratnika
sa sabljama i bodežima maršira
direktno u nju silom upada;
biva pljunuta u drugom smjeru van.
U pakleni međuprostor gorućih želja
nesnosnom bukom bivaju zdrobljeni
atentat na osjetila, nečujni vrisak
napad na sluh, rezanje grkljana.
Svjesnost vlastite pogreške,
bezumno srljanje, ne znajuć' ni gdje
propadnje u crnu tminu,
na samo dno vlastitoga bivanja.

Usporena stvarnost.

Nema me tu, otišao sam.
Otplovio u tminu.
Brzinom projektila iz beztrzajnog topa
bešumnim zvukom ispucan
prema dolini utopije.
Nema me tu, propao sam.
Ispucan u dubinu.
Sporinom svrdla koje buši rupu,
gromoglasnom tišinom zakucan
prema ničijoj zemlji.
Nema me tu, odletio sam.
Plivam kroz oblake.
Nepomičnim pokretima kroz molekule vode
vjetar mi deformira putanju
prema nepostojanim pašnjacima.
Tu sam, evo me.
Postojim.
Nisam prestao misliti na tebe.
Sve se ruši, odlazi u nepovat.
Ali ja sam i dalje tu.

Broj

Pogled u prazninu,
tijelo mi se njiše sa strane
u stranu.
Dekompresija.
Put postaje lagan.
Isparavam u subatomske čestice
vrteć' neutrone u krivom smjeru.
Distribuiram snove, samo da se izrazim.
Čist kao snijeg na putu do doma;
Ne mogu se vidjeti, ali se osjetim.
Volio bi da mogu ostati do tišine.
Ne želim te, niti si mi potreban.
Da sam lovac, smatr'o bi te plijenom.

Odustajanje.

Fonem.
Zvuk dolazi u valovima
Sintaksa gubi značenje,
glas ti nije stvaran.
Tihi vrisak, zapaljeni jezik
boriš se sa nesnosnom bukom.
Apatija te izjeda, nema izlaza
Volja ti je ispuštena, svaki dan ista rutina.
Zamagljen ti pogled, nepravilna slika.
Tmuran ti je sunčan dan, bol sve veća.
Beskonačnost omeđena granicama
ništa više nema smisla.

Proboj

Komplikacija.
Nije više ni lako dohvatiti kombinaciju;
svijet se ruši, polako dio po dio
usisava u crnu rupu
čestice lete polagano prema nebu;
svjetlost se usisava.
Koža polagano dezintegrira sa tijela
voda iz potoka u mirnim slapovima
isparava u ništavilo; a muhi krila otpadaju
dok pokušava pobjeći od usisavanja.
Prašina sa ulice, paučina sa zgrada
rosa sa travke i sok iz cvijeta
polagano prema gore odlaze.
Nestaju u međuprostoru,
redefiniraju se u vlastitoj stvarnosti
devoluiraju u tminu.