Oblaci se nadvili nad poljanama sna,
na tihoj rijeci pluta stonoga.
Izbačen iz klase društvenoga dna
u novi svijet uma oslobođena.
Pipci imaginarne hobotnice okreću svijet,
a oko sudbine raspršuje oblake.
Došao je u grad pun magle
na mjesto gdje zidovi se ruše.
Bar su mu tako rekli, nije bilo prepreke
svaka stvar koju je želio je bila stvar prepirke.
Drveće je raslo, grane su derale oblake;
oblaci su prekrili snovima zagađene poljane.
Izbačen iz novog svijeta ograničenog uma
u stari svijet društvenoga dna.
Evo ga.
Dno.
Tu je.
Naravno... sve se predivno posložilo:
Grane su odrezane, a oblaci ne postoje.
Poljane su izgorile, iskopano je oko sudbine.
Rijeka je presušila, magla je nepoznanica.
Zidovi su sve veći, a stonoga je stala na zadnje noge.
Limitirana vrsta paradoksa: hobotnica proždire svijet.
Gdje nestane ljubav kad ju daš nekome?
Što se dogodi sa mirom kada napokon nastane rat?
Ono zna, ubije ga zvuk plača.
