Kao mali promatrao sam ljude kako u vagonima idu na mjesta koja ne znam gdje su.
Uvijek sam im dodjeljivao neku priču na temelju pogleda, načina na koji promatraju,
puše cigaretu ili jednostavno po izrazu lica koje je otkrivalo svaki pojedini problem
kojeg imaju.
U toj sekundi promatranja pojedinca shvatio sam sve. Sa velikom znatiželjom bi promatrao
vlak dok ne nestane negdje na pruzi ili ne skrene. Obožavao sam ih gledati.
Hodajući prema doma sam uvijek samo razmišljao o tome. Želio sam i ja putovati i
odlaziti na mjesta za koja tada nisam znao gdje su, raditi sve ono što nisam znao kako;
misliti o onome za što nisam onomad bio sposoban.
Želja mi se s vremenom ostvarila i postao sam putnik. Sada promatram svoje suputnike,
pričam s njima, premda im ne znam ime, a kamoli odakle su. Samo znam gdje idu.
Stotine priča sam čuo i sa znatiželjom osluhivao komentare da bi naposljetku shvatio
da se sve svode na isto. I premda po toj logici jednu te istu priču čujem svako malo,
opet sam sretan kada ju čujem, kao dijete kojemu otac čita jednu te istu priču i svaki
put na istom mjestu pita da mu da ono isto objašnjenje koje je nebrojeno puta čulo.
Kao svojevrsna deluzija, sve počne djelovati čudno i jednolično. Kao da se stvaraju klonovi
različitih karaktera i izgleda, ali jednakoga mišljenja. Svi srljaju prema svojoj propasti
samo što su lažno optimistični, ali im nije preostalo apsolutno ništa osim toga; lažne
sigurnosti. Netko im je prodao sreću jer ju sami nisu uspjeli ostvariti.
Izvana imaju sve, ali iznutra ih izjeda gnjev prema sebi samome. Njima nisu objasnili
da su najljepše stvari u životu besplatne i da sitnice čine svijet ljepšim ma kakav
god da bio. Samo su im usadili ideal koji i dalje slijede, samo sa malom zadrškom.
Da, i ja sam postao putnik. Silno sam to želio. Na vrijeme sam se odupro kolotečini,
odbacio stvarnost i zamijenio ju svojom. Možda su to i svi ostali napravili, ali s
vremenom su zastarjeli. Možda ću tako i ja, ne živim u zabludi, doći će netko mlađi i
promatrati mene koji stoji sa cigaretom na prozoru i promatra ovaj svijet gledajući svaki
njegov problem kao da je njegov. Naposljetku, možda i dođem na odredište.
