Hodam kroz noć zahvaćen pjesmom noćnih svjetala grada
ne znam gdje ću se posaditi i naposljetku zaspati.
Noge su mi svakim korakom sve teže i teže,
udisaji sve manji i manji, sporiji i neprimjetni.
Kada bi barem imao prihvatljiv odgovor,
promjenio bi tok rijeke i okrenio svijet naglavačke
jer na kraju, živimo u istom nestvarnom i tmurnom svijetu,
samo što u ogledalu ujutro više ne vidim tebe u krevetu.
Potajno se nadam da će doći dan kada ću sve prespavati,
prikovan teškim željeznim okovima za kovčeg uspomena
Još se uvijek sjećam svake izgovorene riječi,
još uvijek je sve nestvarno i boli.
Kao da je sve bio san iz kojeg se nisam htio probuditi
Istina je da sam te izgubio, ali se i dalje nadam
da ću jednog dana ujutro otvoriti oči
i kraj tebe se probuditi.
