Ludilo

Prave stvari ionako ne postoje
dok god se do odredišta moram švercati
Gdje gubi sila na značaju
ako običan građanin
može prevariti državu?
Usmjeravam li gnjev uopće u pravome smjeru
ili poštenje još uvijek nema barkod,
pa da i njemu kao i svemu
država odredi cijenu?
Izlaženje iz loših namjera
uvjetuješ si vraćanje na staro
dobrovoljno se javljaš u zatvor
ni sam ne znajući zašto.

Podstanar

Prolaziš kroz masu
i pitaš se zašto uvijek dobri pobjede.
Čemu odlazak na svet mjesto
ako svi znaju da si licemjer?
Čak se ni borci za prava životinja
ne birnu za kukce jer im nije stalo
jedan manijak napravi masakr
cijeli svijet osudi drugoga.
Nestane sve što si znao
zbog par slučajnosti
koje je netko namjerno izazvao
i dopustio ovo sve.
Sve ove laži
i sve ove zablude i nemar
kao da si list papira
zgužvali te i bacili
znaš i ti i znaju i drugi da je nepravedno
ali bez obzira na sve ideš dalje
i još uvijek ti nogu podmetaju
samo da bi te ponovno srušili
prolaziš kroz masu
i gledaš ih kako prolaze
a znaš i sam da je grad najljepši kad je prazan
nebulozom kratiš muku
znaš da si prevaren
a u sebi izgubljen.

Mrtvilo

Neprekidna zima
Stupovi vatre progaraju nebo
Oblaci gore; nema ničega
Čak ni kapljice vode da ublaži monotoniju
Ni trunke života da razblaži crvenilo.
Silno mrtvilo
Savršen nesklad.
Pakao uništava raj
Igra života je završila
Izgubio je. Više puta.
Neće se vratiti nazad
Izgorio je u stupu vlastitog uništenja
Stvorio si je problem
Koji se detonirao
Previše je mogućnosti; ovisno o perspektivi
Ali, samo je jedan kraj.
Čak je i bog nestao
Jer vjera u njega je naprosto izgorila
Napokon je sve prazno
Napkon je i on osjetio
Kako je to kad odeš u pepeo
A iza tebe ne ostane ništa.

Milost

Alergičan si na kulturu
i nada je umrla posljednja
izgubljeno ime u knjigama
birokracija te pojela
sustav koji si podržao se raspada
ono što si volio duboko propada
srušilo se nebo i zapalilo šumu
Nema zaklona.
Netko je pogriješio
i ukrao milostinju
prosjaci više ne prose
jer suosjećanje je davno nestalo
izvučeno van iz srži
onog trena kad se sve izgubilo
čuo si da je svijet pun anđela
a i oni su odavno pali
umrli su s nadom
u milosti se udavili
na nebu zaplivali
alergični na svijet
umrli za sve
mrtvi na palim oblacima plutaju
pale šumu
ubijaju sirote i uboge
sude svemu i svakome
ne pokazujući trunku suosjećanja
mrtvi, vjetar ih nosi
pale nadu
umrli su s njom
u zemlju se zakopali.

Kritika

Svrstani u dvije kategorije
ne postojimo za nikoga
primarni i sekundarni
po čemu nas određuju?
Odslužio sam svoje, sad samo čekam vrisak iz tame
da mi kaže da je moj posao završen.
Odmaknuo sam se unazad od trupla
i nabio sam se na drvo.
Ukipljen, suza mi niz oko neće poteći
crvi ga izjedaju dok nepomično leži
igraju mu se sa tijelom
Oprosti mi...
Udario sam te samo zato što si ljepša kad plačeš
ali si još uvijek pregadna za silovanje.
Riječi bole, a možeš pisati o čemu god hočeš.
Iza krinke poznatih se kriju lešinari
Ispucavanje je opet postalo najzanimljiviji dio igre.
Pod oblacima letim dok me mjesec slijedi.
Skrećem sa putanje i bježim od njega da me ne udari.
Zbog enkripcije nemam pristup ničemu.
Pokušavam oboriti taj avion... bez uspjeha.
Kritičari kritiziraju već kritizirane kritike, zašto?
Gdje je smisao u poslu da pišeš svoje mišljenje
o nečijem mišljenju koji je napisao svoje mišljenje
o nečijem drugom mišljenju?
Da li uopće imamo vrijednost
kraj silnih nebuloza kojima nas karakteriziraju?
Da li smo uopće među kritikom
kad nam je vrijednost upitna?
Zašto se boje reći nešto dobro
kad je i njihov život besmislica?
Zašto se trude biti propali
kad su ionako samo kritičari?

Metak je ispucan

Metak je ispucan
traži sljedeću žrtvu
laže svoj život
dijeli nasilje
dani prolaze kao i tjedni
ljudi oko tebe se mijenjaju
razum ih vodi da budu sami i izolirani
trenutak promjene zauzima mjesto u mom umu
daljina moje neistine se približava
neprijatelju, reci što želiš biti
reci mi, kako si ponovno uspio nestati?
Realnost postaje pogreška
fokusiran sam na gnjev kao što je on na mene
...neprestana želja da se otmem
ubija moj strah
postaje moja vlastita utjeha
ljepota je kao daljina
što je bližem sve više osjećaš da ju nečeš vidjeti.
želje ponovno nestaju jer su bile osuđivane
na valovima moći fikcija nestaje
nerealan svijet postaje još nestvarnije mjesto
oceani su se sudarili
umovi su umorni da nastave borbu
ali, metak je ispucan i još uvijek nije našao
svoju sljedeću žrtvu.
Opet će slagati svoj život
dok bude dijelio nasilje siročadi.
Ljudi oko tebe su se promijenili
postali su napokon izolirani
ali metak je ispucan
i ti si mu sljedeća žrtva.

Iluzija besmisla

Danas...
jučer je ponovno nestalo najavljivajući sutra
koje se pojavilo u trenu promjene vremena
kad je danas netragom nestalo.
Cigareta koju sam onda zapalio
izgorila je maloprije dok pozornost nisam obraćao,
kao i obično, sve je otišlo u dim.
Otvaram oči sljepcu da pokuša razumjeti
bit onoga što nema; bit jednog osjetila
nemogućnost raspoznavanja boja
stvara sliku obojanih osjećaja
koji su se preopteretili
od nametnute potražnje istih.
Slika je prividna, osjećaj je umjetan.
Cigareta je ponovno ugašena,
dim je nestao plutajući na splavi prijezira
kroz ocean svojih misli osjećam promjenu
nastao je vir, pojavila se beskrajna rupa
koja guta sve što je na površini
krv postaje zlatna
svjetluca na odraz osjećaja
um mi blješti, osjećaji su nestali
nikad nisu ni postojali
prestani se vraćati u prošlost
jer živiš u vatri onoga što ti se pretvara u pepeo,
u vatri vlastitog života.
Izgubio sam na saučešću zbog brutalnosti
moje anksioznosti i straha od još gore apatije.
Ne možeš mi reći da je ovo staklo razbijeno
kad je moja šaka
još uvijek u njemu.
Strah me sebe, bojim se za tebe
na magli plove mali dijelovi tvog života
koji isparava iz tebe; kao što sam i ja
smisao postaje besmislica
dok god besmislica
pronalazi smisao u besmislu.
Po posljednji put sam prekršio ono čega sam se bojao,
voda će isprati krv.

Otklon

Dekomisija.
Na ulazu u tebe naplatna kućica.
Ptice stoje na strašilu i plaše
pod pritiskom; pločice se dislociraju
goriš od nepoznate želje da se otmeš
dojmu naplaćivanja ulaza
da se pločice vrate na svoje mjesto
da strašilo napokon postigne svrhu,
da svrha napokon posluži cilju.
A ne znaš što je cilj
i gdje sam ja u toj priči
te što se dogodi sa strašilom
kad se naplatna kućica zatvori.

Rupa od metka u licu realnosti

Isprani umovi ne razmišljaju o ničemu
predodžba je u glavi
kao da ti crvi gmižu po koži
ideš bezglavo naprijed; nikoga ne slušaš
peče, boli, krvariš; ali nastavljaš
zaslijepili su te drugi,
drugi koje nije briga za tebe
nekada se osjećaš kao da si iznevjerio
tražiš spas krivnjom drugog
ne shvaćajući da si zapravo sam kriv
te po bog zna koji put
pokušavaš metkom napraviti rupu
u licu realnosti
jer imaš osjećaj
da ovo ne postoji.

Komarac

Vjerojatnost.
Potrebno se vratiti na staro mjesto
da ti isti komarac oduzme krv
potrebitost se vraća na svoje
a vatra gasi mrak poput javne rasvjete
želja jača od razuma; dodirivanje točke bez povratka
jedan dodir je riješio stvar
mjesec će zauvijek ostati sam
dalek od dodira endemskog bilja
segregacijom; svijet mu ne da mira
utapa se u životu
čupa se van iz besmisla
da li bog ima meso
ili jednostavno uništava stvarnost
koju ti je priredio?
Zabija ti nož u nogu.
Svakim udisajem; bol je jača
A noža nema nigdje
kao ni vrata za nuždu
niti ikoga tko će priznati da je pogriješio
ljudska greška nastala na polju uzgoja
ostane ti nula koju dijeliš sa svime
i bezuspješno pokušavaš pomnožiti.
Vraćaš se na postotke
ne shvaćaš prblematiku vjerojatnosti.
Koliko god postotak bio
opet nečeš odoljeti
i sebe češ zabunom ugušiti
premda se samo bilo potrebno
vratiti na staro mjesto
gdje vatra gasi mrak
gdje je želja jača od razuma
gdje se nalazi točka bez povratka
gdje se nalazi komarac.

Svijet pun mržnje

Kada mrziš sam sebe
ustaješ protiv svega
svakog trena bol se povećava
nitko te ne čuje, ali postojiš
mržnja je tiha, ali velika
glasovi u tvojoj glavi
ti ne daju mira
jer vrijeme je da zamrziš i ostale.
Da svi nestanu pod tobom
i da ih uništiš
ne prihvačaš život
boriš se protiv njega
tučeš sve u svojoj praznoj sobi
jer prihvacas gubitak kao slucajnost
za koju znaš da ne postoji
mrziš ovaj svijet jer te ne prihvaćaju
kao osobu, kao čovjeka
život ti je totalno drugačiji
jer ne znaš voljeti
jer tvoj svijet je mržnja
za koju znaš da neće nestati
dok svi oko tebe ne nestanu
ne vjeruješ u ništa
ne klanjaš se nikome
jer mrziš
jer ne znaš voljeti
jer tvoj svijet je ništa
osim surove mržnje
prema svemu

Slijepa djevojka

Ozljeđujem da bi osjećao
svijet gori, sve nestaje
gledam slijepu djevojku
sa očima bijelim poput snijega
premda ne vidi koga mrzi
osjeća mržnju prema drugome
pauci joj hodaju po rukama
osjetila je najveću bol od svih
gubitak jednog osjetila
ništa ju više ne može uništiti
sve što je rekla, sad ne postoji
pobjegla je od sebe, da se ne osjeti
želi umrijeti u vatri
naprosto nestati
imala je milijun želja
sad joj se nijedna neće ostvariti
nije zaslužila sljepoću
mrzi boga zbog toga
kao otrov u njenom srcu
kao pogled koji ti ne može uputiti
izvija se i postaje čaroban
uništava sve anđele
i diže one koji su pali
jer leti u svojim mislima
bez ijednog znaka u tami leti
nestaje sama
ne vidi nikoga, ali osjeća mržnju
prema bogu koji ju je zaslijepio
prema svijetu koji ju je oslijepio

Krivi put

U ritmu nereda pišeš iduću stvar
pokrečeš zupčanike u glavi
misao je rođena;
vrijeme je da baciš bombu
da sve trenutno umre
ispari odakle je i došlo
da uhvatiš ogradu
i zažmiriš u odjeku daljine
te naprosto odletiš od sebe
dok ti kosti ne izgore
na križanju dvije ceste si
želiš nastaviti ravno
ali ne postoji
ili češ lijevo
ili češ desno
gdje god odeš; nastradat češ
a nema vraćanja nazad
samo čuješ jeku u pozadini
a već si prešao granicu
kao val si; lomiš se na hridima
a ne shvačaš da nema neutralnosti
niti zlatne sredine
ili lijevo ili desno
ostalo se ne priznaje
a želio bi da sa bombom koju nosiš u sebi
svi dožive isti scenarij
i da im se poremeti gledanje
i da odu na krivu stranu
gdje će se valovi lomiti od hridi
a iznad glave
svaki zid
će viriti u more.