Danas...
jučer je ponovno nestalo najavljivajući sutra
koje se pojavilo u trenu promjene vremena
kad je danas netragom nestalo.
Cigareta koju sam onda zapalio
izgorila je maloprije dok pozornost nisam obraćao,
kao i obično, sve je otišlo u dim.
Otvaram oči sljepcu da pokuša razumjeti
bit onoga što nema; bit jednog osjetila
nemogućnost raspoznavanja boja
stvara sliku obojanih osjećaja
koji su se preopteretili
od nametnute potražnje istih.
Slika je prividna, osjećaj je umjetan.
Cigareta je ponovno ugašena,
dim je nestao plutajući na splavi prijezira
kroz ocean svojih misli osjećam promjenu
nastao je vir, pojavila se beskrajna rupa
koja guta sve što je na površini
krv postaje zlatna
svjetluca na odraz osjećaja
um mi blješti, osjećaji su nestali
nikad nisu ni postojali
prestani se vraćati u prošlost
jer živiš u vatri onoga što ti se pretvara u pepeo,
u vatri vlastitog života.
Izgubio sam na saučešću zbog brutalnosti
moje anksioznosti i straha od još gore apatije.
Ne možeš mi reći da je ovo staklo razbijeno
kad je moja šaka
još uvijek u njemu.
Strah me sebe, bojim se za tebe
na magli plove mali dijelovi tvog života
koji isparava iz tebe; kao što sam i ja
smisao postaje besmislica
dok god besmislica
pronalazi smisao u besmislu.
Po posljednji put sam prekršio ono čega sam se bojao,
voda će isprati krv.
Nema komentara:
Objavi komentar