Svrstani u dvije kategorije
ne postojimo za nikoga
primarni i sekundarni
po čemu nas određuju?
Odslužio sam svoje, sad samo čekam vrisak iz tame
da mi kaže da je moj posao završen.
Odmaknuo sam se unazad od trupla
i nabio sam se na drvo.
Ukipljen, suza mi niz oko neće poteći
crvi ga izjedaju dok nepomično leži
igraju mu se sa tijelom
Oprosti mi...
Udario sam te samo zato što si ljepša kad plačeš
ali si još uvijek pregadna za silovanje.
Riječi bole, a možeš pisati o čemu god hočeš.
Iza krinke poznatih se kriju lešinari
Ispucavanje je opet postalo najzanimljiviji dio igre.
Pod oblacima letim dok me mjesec slijedi.
Skrećem sa putanje i bježim od njega da me ne udari.
Zbog enkripcije nemam pristup ničemu.
Pokušavam oboriti taj avion... bez uspjeha.
Kritičari kritiziraju već kritizirane kritike, zašto?
Gdje je smisao u poslu da pišeš svoje mišljenje
o nečijem mišljenju koji je napisao svoje mišljenje
o nečijem drugom mišljenju?
Da li uopće imamo vrijednost
kraj silnih nebuloza kojima nas karakteriziraju?
Da li smo uopće među kritikom
kad nam je vrijednost upitna?
Zašto se boje reći nešto dobro
kad je i njihov život besmislica?
Zašto se trude biti propali
kad su ionako samo kritičari?
Nema komentara:
Objavi komentar